Intervju

Dr Ana Bajer Feketić:
Suprug i ja nismo u nepotizmu, oboje idemo jasno zacrtanim ciljem

Zašto Projektna dokumentacija za gradnju nove bolnice nije dobila suglasnost Ministarstva zdravstava?
- Te 2005. godine, bio je gotov idejni projekt na temelju kojega je raspisan natječaj za izradu glavnog i izvedbenog projekta. Natječaj je u dva navrata morao biti poništen jer su planirana sredstva od 4,5 milijuna kuna bila daleko nedostatna da bi se adekvatni glavni izvedbeni projekt mogao napraviti. Radilo se o idejnom projektu gdje je trebalo biti 20.000 četvornih metara novogradnje i još 18.000 četvornih metara adaptacije.

Trebalo je kompletno izgraditi i adaptirati Zavod za javno zdravstvo jer projekt koji je bio u planu zahvaćao područje gdje se sada nalazi Zavod. Drugi problem je bio Odjel psihijatrije kojega je trebalo odmah izmjestiti jer je zona građenja bila i na tom području. Kako je bio plan da se Zavod useli u prostore sadašnje uprave i da se na tu zgradu digne još jedan kat, trebalo je i upravu iseliti u novi prostor za koji je bio planiran tadašnji Odjel ginekologije.

Dakle, trebalo je napraviti puno velikih predradnji koje bi zahtijevali i vrijeme i novac da bi se uopće došlo do gradnje bolničkog objekta. I na kraju, bio bi to objekt koji bi imao previše etaža i koji ne odgovara Generalnom urbanističkom planu.

SPOJNI HODNICI

Suglasnost je ipak dobivena 2006. godine, ali uz uvjet da se objekt tlocrtno smanji i da bude manji jednu etažu. Što je donio novi projekt?
- Uvjeti koji su postavljeni značili su izradu nove projekte dokumentacije. Podloga za novu projektnu dokumentaciju je bio Medicinsko tehnološki program koji je rađen 2003. godine. Tu je bilo uzeto sve ono što mi imamo i što bi trebali imati. Bolnica danas ima 17.620 četvornih metara od čega je oko 3000 «kvadrata» u krajnje neuvjetnim prostorima i to su dijelovi koje treba izmjestiti. Najvjerojatnije će najveći dio biti i srušen. Od čvrstih objekata ostaje nam 14.000 četvornih metara. Prema standardu na jedan krevet dolazi 80 kvadrata, a bolnica već nekoliko godina za redom, a i sljedeći ugovori koji su sklapani do 2009. godine, ima 300 kreveta. Bolnica bi trebala imati između 24 i 25 tisuća četvornih metara. Medicinsko tehnološki program je upravo bio takav da bi nova izgradnja bila oko 10,5 tisuća kvadratnih metara što bi sa onih 14.000 značilo da naša bolnica dobiva visoke standarde. Na temelju tog programa raspisan je natječaj za izradu idejnog, glavnog i izvedbenog projekta.

Međutim izrada nove projektne dokumentacije iziskivala je i nove troškove. Jeli to bilo nužno?
- Sve smo točno proučili jer su Idejni projekt i Medicinsko tehnološki program dati na razmatranje u Ministarstvo zdravstva. Što god je bilo moguće iskoristiti od ranije projekte dokumentacije to smo iskoristili. Išli smo na krajnje racionalno, na ono što je nama neophodno potrebno a da bi smo time obuhvatili sve što naša bolnica treba imati kao županijska bolnica s još većim standardom nego li je to onaj minimum koji je trebao biti zadovoljen. Izrada projektne dokumentacije uklopila se u planirana nepovećana financijska sredstva.

Zašto bolnica neće biti građena pod jednim krovom kako to preporučuju zdravstveni standardi?
- Jedno je preporuka, drugo je stvarnost. Mi ne gradimo bolnicu na praznoj livadi, gradimo je u bolničkom krugu gdje već postoje objekti. Da sada bilo što gradimo ne može biti pod jednim krovom. Ali, povezanosti, bez obzira gdje novi objekt bude smješten mora biti. Spojnim hodnicima bolnica će praktički biti pod istim krovom.

Jeste li imali primjedbe na prezentaciji projekta u Društvenom domu Opće bolnice? Je li tada upozoreno na megalomanski projekt?
- Ne bih znala reći što je bilo na toj prezentaciji jer nisam bila prisutna. Imam očitovanje šefova odjela koji su se izjasnili na temelju podataka koji su im bili podastrijeti. Bilo je rečeno da su neki projekti preveliki i da to za pojedine djelatnosti nije potrebno.
Drugo, na upit projektanata zašto smo mi dobili od 10,5 tisuća kvadrata, 20 tisuća novog objekta, odgovor je da je isto tako pisalo u projektnoj dokumentaciji, da se neke stvari rade na zahtjev korisnika. U daljnje detalje ne bih ulazila, mislim da sam po tom pitanju dovoljno rekla.
Točno je da je 2003. godine u prosincu tadašnji ministar zdravstva dr Vluhušić, s tadašnjim županom, gospodinom Begovićem i ravnateljicom dr Tonković sklopio sporazum o gradnji zgrade gdje bi se dio financirao iz državnog, a dio iz županijskog proračuna, te iz decentraliziranih sredstava. Taj je sporazum poništen 2004. godine za vrijeme bivše županijske vlasti. Na žalost nisu se koristila sva pravna sredstva da bi se dokazala valjanost tog sporazuma. Ako se smatralo da je sporazum dobar, da je pravno utemeljen, onda postoje pravne mogućnosti da se to i dokaže.

Oni su se pomirili s tim?
- Očito je da jesu. Ako nisu posegnuli za pravnim lijekom dalo bi se zaključiti da taj sporazum nije bio pravovaljan.

Sporazum je u isto vrijeme potpisan i s predstavnicima nekih drugih bolnica i županija. Gradnja novih bolnica tamo je već završila. Zar se baš ništa nije moglo napraviti da tako bude i kod nas?
- Ondje gdje je gradnja već započela, kao na primjer u Čakovca ili Zaboku, tamo je i završila. Mi tada, osim Medicinsko tehnološkog i Arhitektonsko-građevinskog programa, nismo imali niti jedan jedini dokument na temelju kojega bi se u tom momentu moglo nešto započeti.

Kako će se financirati gradnja bolnice?
- Bolnica će, kao investitor, ići u kreditno zaduženje. Kredit će se isplaćivati 85 posto iz decentraliziranih sredstava za zdravstvo, a 15 posto iz izravnih prohoda županije. Obzirom da decentralizirana sredstva za našu županiju nisu dostatna da bi mogli otplaćivati cijeli kredit i osigurati sredstva za investicijsko održavanje i ulaganje u bolnicu a isto tako, osigurati decentralizirana sredstva koja pripadaju drugim zdravstvenim ustanovama, podnijeli smo zahtjev za odobrenjem dodatna 3,5 milijuna kuna iznad redovitih decentraliziranih sredstava upravo za namjenu otplate kredita. Znači, dio kredita bi se otplaćivao iz redovitih decentraliziranih sredstava bolnice, a dio iz dodatnih sredstava koja bi iznosila 3,5 milijuna kuna. U ovom momentu čekamo pojašnjenja iz ministarstva zdravstva i financija da bi smo mogli točno definirati situaciju i vidjeti koliko će ta sredstva iznositi.

TROŠILO SE NERACIONALNO

Kako je nastao manjak od 11,5 milijuna kuna koje ste zatekli?
- O tome se puno pričalo i pisalo. Imamo objektivnu situaciju - došlo je do drugačijeg načina obračuna. Ranije je obračunska godina završavala u siječnju, a od tada 31. prosinca. Međutim, temeljitom analizom uvidjeli smo da se trošilo više nego što je bilo moguće.

Na što se trošilo?
- Da prvo pojasnim način financiranja. Naši prohodi su trostruki. Prvo je to ugovor sa Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje, drugo su prihodi za decentralizirane funkcije za zdravstvo Virovitičko-podravske županije i treće su naši vlastiti prihodi. Prihodi HZZO su strogo namjenski, oni su za financiranje osnovnog funkcioniranja bolnice: za plaće i sva materijalna prava zaposlenih te za lijekove, energente i prehranu. Sredstva za decentralizirane funkcije su također strogo namjenska – koriste se za investicijsko održavanje i ulaganje i onaj jedan mali dio, negdje do 3 posto su naši vlastiti prohodi, a to su sistematski pregledi, dopunska osiguranja i sve ono što uspijemo na tržište staviti kao uslugu. To je toliko malo da je zanemarivo, a sredstva trošimo za materijalnih prava naših radnika, za redovno poslovanje bolnice jer sredstva HZZO nisu dostatna. Dakle, u tom razdoblju je iz sredstava HZZO, koja su bila strogo namjenska za funkcioniranje bolnice, trošeno u nabavku opreme što nije bilo moguće i što se nije smjelo. Na žalost, tu se nabavljala i oprema koja u tom momentu nije bila neophodna niti je bila racionalna.

Dakle, bilo je neusuglašenosti između prihoda i rashoda. Ali ono što pacijente veseli je činjenica da se ulagalo u opremu?
- Da, ali je bilo neracionalnosti, jer i u ove dvije godine bolnica se obnavlja i nabavlja novu opremu, ali su prihodi i rashodi izbalansirani. Dakle, trošimo onoliko koliko imama s planom što nam je prioritet. Odjeli se dalje razvijaju, uvode se nove dijagnostičke i terapijske metode, a ipak ne ulazimo u situaciju da bi stvarali manjak i da bi napravili još veću dubiozu. Bolnica je županijska i sve što ne funkcionira kako bi trebalo ide na teret županije.

Ali tih godina su sve bolnice u Hrvatskoj imale manjkove?
- Jedan dio je bio knjigovodstveni manjak, ali je činjenica da je sljedeće godine HZZO doznačio dodatna sredstva izvan ugovora koja su trebala biti za pokriće. Međutim, to nije bilo učinjeno. Da se sve napravilo što se moglo napraviti, ne kažem da manjka ne bi bilo, nego bi on bio kudikamo manji i bilo bi se puno lakše s tim uhvati u koštac. I druge bolnice su sljedeće godine znatno smanjile manjak iz prethodnog razdoblja

Zašto je negativno poslovanje zabilježeno i 2005. godine?
- Dug od 11,5 milijuna kuna nije bilo moguće pokriti iz redovitih sredstava. Postavljena je pozicija na nivou decentraliziranih sredstava da se gubici iz prethodnih godina rješavaju sredstvima za decentralizirane funkcije. To neće biti moguće kako za našu, tako i za druge bolnice. Na žalost, i 2005. godinu smo završili s negativnim poslovanjem od 690.000 kuna, tako da se naš ukupan manjak povećao na 12.200.000 kuna. Pozitivni rezultat zabilježili smo u 2006. godini, jest da je izuzetno mali, ali ipak veseli. Međutim, ta sredstva odlaze na smanjenje manjka. Za 2007. ne bih htjela prognozirati konačan rezultat.

SPECIJALISTI SE VRAĆAJU

Kada je i zašto došlo do stagnacije razvoja naše bolnice i pada kvalitete usluge?
- Bilo je to poslijeratno razdoblje kada nije bilo ulaganja u opremu i kadrove, niti se obnavljala bolnica. Činjenica je da i neki zakonski propisi nisu išli u tom pravcu, ali i ono što se moglo napraviti, na žalost, nije se napravilo. Ulaganje u kadrove je najbitnije jer se jednog specijalistu ne može stvoriti preko noći, to je proces koji traje. Oprema se može vrlo jednostavno kupiti ako se za to ima novaca. To razdoblje trajalo sve do 2002. godine kada se značajno počelo ulagati u obnavljanje, kadrove i opremu. Započelo je niz specijalizacija koje sada završavaju, ali na žalost, imali smo nesretnu okolnost da je dosta ljudi iz naše ustanove i otišlo. Ono što mogu s ponosom reći je da se unazad godinu dana vratilo nekoliko mladih specijalista od fizijatra, preko četiri internista, dva otorinolaringologa do citologa kojeg dugo vremena nismo imali. Imamo još 12 specijalizanata u Zagrebu i pet u Virovitici ove godine smo riješili nekoliko specijalizacija, riješene su specijalizacije iz psihijatrije, oftalmologije te anesteziologije i neurologije, dakle četiri specijalizacije. Tražila smo nešto više, ali nije bilo kandidata. Sjedeće godine bit će još specijalizacija tako da ćemo zanoviti kadar prema potrebama odjela. Naime, prosječna dob naših specijalista je 50 godina i o tome moramo voditi računa.

Ali, specijalisti i dalje odlaze?
- Početkom 2006. godine otišla je doktorica pedijatrica koja je to još ranije najavila, a krajem te godine i doktorica psihijatrica koja je to također ranije najavila. U međuvremenu je otišao i specijalizant interne koji je dao otkaz ugovora o radu jer je našao mjesto u zagrebu. Za neke ljude je bilo izvjesno da će otići i u momentu kada su došli k nama jer ako je netko iz neke druge sredine za koju je vezan sigurno će otići. Fluktuacija među zdravstveni djelatnicima je uvijek postajala i na to moramo računati.

Je li bilo smjena po odjelima kada ste preuzeli vođenje bolnice?
- U bolnici sam već trideset godina i dobro poznajem kolege s kojima radim. Činjenica je da je bilo smjena na onim punktovima gdje neke stvari nisu funkcionirale. Riječ o stvarima zbog kojih nas se često prozva – liste čekanja, dostupnost zdravstvene zaštite pacijentima, način i mogućnost naručivanja.

A što je sa zaposlenicima, jesu li oni zadovoljni plaćama?
- U ovom momentu preko 80 posto sredstava HZZO odlazi na redovne plaće naših zaposlenika. Sva materijalna davanja prema našim zaposlenicima se redovito isplaćuju. Niti u jednom momentu nitko nije bio zakinut i bez obzira koliko je to teško, poštujemo kolektivni ugovor.
Ono što je godinama bio problem je evidencija radnog vremena za naš sestrinski kadar. Ove godine, a sukladno tumačenju kolektivnog ugovora napravili smo izmjene evidencije radnih sati – rad praznikom unosi se u redovnu satnicu što do sada nije bilo. Osim toga sve ono što se radi izvan redovne satnice tretira se kao prekovremeni rad koji se drugačije valorizira te je nastao višak sati pa se dogodilo da imamo višak sati koji polako rješavamo, ali isto tako svi oni koji su svoje viškove sati zaradili imat će prilike to iskoristiti.

Rekli ste da je pacijent središte vaše pažnje. Koliko je u protekle dvije godine bilo značajnih primjedbi pacijenata na rad liječnika i ostalog osoblja bolnice?
- Ne bih moga reći točno na broj. U prvoj polovici prošle godine pritužbi je bilo gotovo svakodnevno, a odnosile su se na naručivanje pacijenata i nemogućnost dobivanje adekvatne dijagnostičko- terapijske obrade. To je bio razlog zašto smo napravili promjene u radu nekih punktova bolnice pa je u zadnje vrijeme takvih primjedbi znatno manje. Činjenica je da sve ono što možemo riješiti u našoj bolnici to rješavamo. Ono zbog čega se pacijenti najviše žale to je nekorektno ponašanje pojedinih kolega ili bilo kojih drugih zdravstvenih djelatnika ili nemogućnost dolaska na pregled kod određene osobe. Ako postoji neki medicinski problem to nastojimo adekvatno sagledati i riješiti ga, ako je moguće, unutar kuće.

Zašto se ne može doći na pregled kod liječnika kod kojih pacijenti žele?
- U primarnoj zdravstvenoj zaštiti postoji mogućnost i obveza izbora obiteljskog liječnika. Činjenica je da poslovodstvo bolnice mora osigurati dostupnost zdravstvene zaštite svim pacijentima 24 sata. To radimo kroz redovno radno vrijeme, dežurstva i pripravnost. Dužni smo osigurati dostupnost specijalističke i subspecijalsitičke zdravstvene zaštite unutar 30 dana, ali nismo dužni osigurati dostupnost imena i prezimena određenog liječnika.

Svi smo osjetljivi na vlastito zdravlje, svjedoci smo da se čak i ministar zdravstva liječio u inozemstvu. Ako bi se Vi razboljeli i ako se možete liječiti u Virovitici bi li, ipak, otišli u neku drugu bolnicu?
- Isključivo bih ostala ovdje! Reći ću vam primjer iz vlastite obitelji – kada je mojem djetetu prije tri godine ustanovljeno da joj bubreg ne radi, niti u jednom momentu nismo dvojili gdje će biti operirano. Bilo je samo pitanje da li naš urolog to može učiniti sam ili mu treba pomoć. Naravno, operirana je u našoj bolnici. Vi vjerojatno aludirate na ovu drugu situaciju kada je moje dijete operirano u Njemačkoj! Obzirom da se radi o sljepoći, da je godinama kontrolirana u Klinici za očne bolesti u Vinogradskoj bolnici u Zagrebu i tek u momentu kada je bila preporuka da se javi u njemačku kliniku, profesoru Dužancu, koji je naš čovjek, otišli smo tamo. Od 2001. godine u Njemačkoj je nekoliko puta operirana, ne na teret HZZO-a, a jedan zahvat je učinjen je i ovdje.

NISMO U SUKOBU INTERESA

Jeste li član HDZ-a?
- Nisam, nisam član niti jedne stranke.
Da li je netko od Vas to tražio kad ste podnosili kandidaturu?
- Nije.
Koliko Vam činjenica što je suprug župan otežava ili olakšava situaciju na mjestu ravnateljice?
- Otežava mi kod kuće. Obzirom na silne obveze koje on ima kao osoba koja je zadržala radni odnos u bolnici i koja posao župana obavlja volonterski, rijetko je kod kuće. Nisam primijetila da mi to što je on župan, a ja ravnateljica bolnice otežava ili olakšava posao. Svatko od nas radi svoj posao.

Vaš je suprug nadređen Vama kao župan, a Vi njemu kao ravnateljica bolnice. Kako doživljavate česte kritike o nepotizmu?
- Ja tu ne vidim nikakav nepotizam. Moj suprug u ovoj bolnici radi od 1973., a ja od 1976. godine. Niti je on mene zaposlio kao župan, niti ja njega kao ravnateljica. I njegova i moja dužnost je da bolnica funkcionara najbolje što je moguće, a udruženjem naših snaga to može biti samo bolje. Nema nepotizma – oboje idemo jasno zacrtanim ciljem, pravolinijski.
Budući da nitko od nas, primjerice, nema privatnu ordinaciju, ne postaji niti mogućnost pa da bismo mogli ošteti bolnicu na račun privatne ordinacije. To što radimo na dobrobit naših pacijenata i žitelja cijele županije niti je nepotizam niti je sukob interesa.

Nije svejedno kad ljudi stalno o tome pričaju, kad netko ispred bolnice napravi konferenciju za novinare pa vas javno prozove. Jeste li tada, kada ste o tome kod kuće razgovarali, rekli: «Što sve to nama treba»?
- Zbog svega ovog ne jer imamo jasne ciljeve. Moj je cilj dovesti bolnicu da bude prepoznatljiva zdravstvena ustanova kakva je nekada bila i mislim da sam na najboljem putu da to učinim. Naša je bolnica prošle godine bila jedina županijska bolnica koja je godinu završila s laganim pozitivnim poslovanjem i u situaciji smo da podmirujemo sve svoje obveze.
Bilo je nekada pitanja što je to nama trebalo zbog tolikih obveza, ali ne zbog toga što nas se proziva na ovaj ili onaj način. Jasno mi je da takve priče postoje i ne smatram ih nikakvim teretom. Mogu svima ponosno pogledati u oči i reći što je sve napravljano, što se radi i što će se raditi. Imam ideje, viziju i cilj, ali sama to ne bih mogla napraviti da nemam sve naše zaposlenike, a to se najbolje vidjelo prigodom obilježavanja 105. godine naše bolnice kada smo uspjeli okupiti preko 500 uzvanika – bivših i sadašnjih radnika, vanjskih suradnika, poslovnih partnera.

KUPJEMO NOVI CT

Osim gradnje nove bolnice što će raditi?
- Prvo što nam slijedi je kupnja novog CT-a jer je dosadašnji star deset godina. Ministarstvu je već proslijeđen zahtjev za odobrenje jer je to investicija vrijedna oko 4,5 milijuna kuna.

Jeste li i ranije imali ambicije biti rukovoditelj? Kada ste prvi put osjetili da bi vi to mogli raditi?
- Kao prvo, strašno volim svoj posao. I kada bih ponovno mogla birati to bi opet bila medicina. Tamo negdje 1996. godine bila sam pomoćnik ravnatelja za medicinska pitanja dr Josipa Katanušića. Zbog nekih organizacijskih i stručnih stvari smo se razišli. Kada je 2001. dr Katanušić otišao u mirovinu imenovana sam vršiteljicom dužnosti ravnatelja do natječaja. Tada mi je nešto možda govorilo: Ti to možeš. Pokušala sam sama sa sobom raspraviti da li to mogu jer nije to mala stvar, nije to mali kolektiv. Uz svoje obiteljske probleme s djetetom nisam se previše bavila tom mišlju. Međutim, unazad tri godine, promatrajući što se sve događa, često sam pomislila – ja bi to bolje. Pogotovo ono što me je stvarno boljelo, to je bio odnos prema zaposlenicima jer smatram da je to najveće bogatstvo ove ustanove.

Javili ste se i na prethodni natječaj za ravnatelja? Je li Vam tada bilo žao što niste izabrani
- Smatrala sam da sam ponudila program koji je dobar i da se na temelju tog programa moglo vidjeti što planiram i kako dalje. Ne ulazim u detalje, nisam vidjela programe svojih protukandidata. Ne mogu reći da mi je bilo svejedno, daleko od toga. Vjerujem da je dr Tonković, koja je tada izabrana za ravnatelja, ponuda bolji program. Rekla sam već da volim svoj posao, pa sam ga i u tom razdoblju zdušno radila. I danas, kada sam ravnateljica bolnice, radim u ambulanti, dežuram i stalno sam u kontaktu s pacijentima. Smatram da je to nešto što mi nitko ne može oduzeti, što mi pruža veliko zadovoljstvo i sreću.

Smeta li Vam činjenica, onako kolegijalno, da bivša ravnateljica, dr Ljiljana Valenčak Tonković, nije završila mandat do kraja, da je, zapravo, smijenjena?
- U listopadu 2005. godine, temeljem natječaja, izabrana sam za ravnatelja i krajem studenoga trebala sam preuzeti dužnost. Tri tjedna prije stupanja na redoviti mandat Upravno vijeće bolnice je našlo odrađene razloge radi kojih se odlučilo na prekid mandata biše ravnateljice te sam u tom razdoblju do mog redovnog mandata bila vršitelj dužnosti ravnatelja.

Mislite li da bi bolnice bolje mogli vodili menadžeri?
- To će pokazati vrijeme. No, činjenica je da zdravstveni djelatnici znaju u dušu kako jedna bolnica živi, radi i diše.