Virovitica
živi svojim višestoljetnim životom,
koji seže daleko u prošlost. Točnije,
u 1234. godinu, kada se prvi puta spominje
ime Virovitica, ili, da budem precizniji
"magna villa Vereucha" što
bi se danas otprilike moglo prevesti
kao "veliko naselje Virovitica".
Da budem još precizniji, poveljom Hercega
Kolomana, 1234. godine, Virovitica je
dobila autonomiju općine. Samim time,
to je značilo da su Virovitičani dobili
pravo izabrati svojega suca, a on je
jedini bio ovlašten rješavati sudske
sporove među građanima. To sve možete
pratiti u kronologiji povijesti Virovitice.
Ali, vratimo se na sam početak povijesti,
ili još dalje - u pretpovijest.
Virovitički
kraj u pretpovijesno doba
Najstarije
naseobine ljudi na virovitičkom području
susrećemo u obližnjem brdskom zaleđu
Bilogore. Tu su nedvojbeno obitavali
najstariji paleolitski ljudi koji su
bili lovci ili sakupljači hrane, a kretali
su se prostranstvima od brdskih lokaliteta
do šumskih lovišta u blizini rijeke
Drave. Zimi su odlazili dalje na zapad
do svojih pećinskih skloništa u kojima
su uz vatru i prikupljene zalihe, čekali
da prođe zima. Starije paleolitsko stanovništvo
nestalo je relativno brzo, a zamijenilo
ga je mlađe i naprednije neolitsko.
Ta novija populacija bavi se isključivo
poljoprivredom i stočarstvom, a prebivaju
u prvim stalnim selištima s malim nastambama
u obliku pletara ili busara, koje su
često poluukopane u zemlju. Na terenu
oko današnje Virovitice u vremenu prethistorije,
živjela su razna ilirsko panonska plemena,
o kojima danas ponešto znamo isključivo
preko arheoloških nalaza. Prve sigurnije
informacije o ovdašnjim plemenima i
naseljima, donose antički zemljopisci.
Tadašnjim panonskim krajolicima oko
rijeke Drave dominirale su i dalje,
prostrane hrastove šume, i gotovo neprohodne
močvare. U 6. Stoljeću, u ovdašnje krajeve
su počeli pristizati Slaveni i Avari.
Od važnijih događaja koji su se tada
zbili, treba spomenuti pobjedu Hrvata
nad Avarima, i od tog trenutka na čitavom
prostoru savsko-dravskog međuriječja,
dominiraju Slaveni.
Virovitica
dobiva povelju
U
zatvorenim srednjovjekovnim vlastelinstvima,
stanovništvo se slabo obnavljalo novim
doseljenicima, pa su tu negativnu pojavu,
ugarsko-hrvatski vladari pokušavali
izmijeniti izdavanjem pisanih povelja,
na temelju kojih su pojedina veća selišta
dobivala status povlaštenih trgovišta
s odgovarajućim slobodama. Takvu povelju
dobila je 1234. Godine i Virovitica.
Izdao ju je slavonski herceg Koloman,
sin kralja Andrije II i brat Bele IV.
Taj dokument je dao Virovitici punopravni
status srednjovjekovnoga grada, i to
u vremenu kada slična prava nisu posjedovala
mnoga naša mjesta u Slavoniji, pa ni
sam Zagreb. Tako Virovitica u prvoj
polovici 13. stoljeća je ne samo "magna
villa-veliko mjesto", već je imala
izuzetan položaj i značenje na širem
prostoru Slavonije. Da je to doista
tako, pokazuje i činjenica što su kraljevi
iz kuće Arpadovića tijekom 13. stoljeća,
često prebivali u Virovitici i u njoj
imali svoj sezonski dvorac. U Virovitici
i oko nje, imao je Koloman II svoje
velike posjede, koje je stalno povećavao.
Dana
26. studenoga 1242. godine, izdao je
kralj Bela IV u Virovitici, poznatu
Zlatnu bulu, kojom je Zagreb dobio status
slobodnoga i kraljevskog grada!
U
Virovitici je često boravila i kraljica
Marija, žena Bele IV. Ona je oko 1247.
godine postala vlasnica i protektorica
grada. Zato je 26. listopada 1248. godine
izdala gradu sličnu povelju kao ranije
kralj Koloman II, u kojoj se ponavljaju
sva ranija prava i obveze virovitičkih
doseljenika, ali i propisuju neke novije
norme.
Kako
je Virovitica dobila ime
U
latinski pisanim ispravama 13. stoljeća,
Virovitica se spominje u obliku Wereuce,
Wereuche, Veruche ili Verouche, pa se
smatra da se na jeziku tadašnjih hrvatskih
starosjedilaca izgovarala kao Verevče.
Taj je naziv Virovitica dobila najvjerojatnije
prema potoku koji je silazio s obližnje
Bilogore i protjecao pored samoga naselja.
Danas se taj potok zove Ođenica. Tako
na primjer 1508. godine, za virovitički
franjevački samostan, kaže se u jednoj
ispravi, da se nalazi "in opidio
Werewcze prope fluvio Werewcze".
Podrijetlo tog hidronima očito je praslavensko
i označava svojstvo ove vode kao nemirne
i hirovite. Osnutkom naselja taj je
hidronim usvojen kao toponim, što je
uobičajeno u svim našim krajevima. Na
velikoj karti Slavonije od Laziusa iz
1556. godine, grad je označen kao Werewcze,
a naziv Virovitica (Virouiticza) se
prvi puta pojavljuje u Vramčevoj kronici,
dok se dalje u većini povijesnih dokumenata
spominje u obliku Werowiticza, Werouitiza
ili Verovitiza.
Virovitica
u srednjem vijeku
Kako
je izgledala srednjovjekovna Virovitica,
zna se malo. Čitav je grad vjerojatno
bio opkoljen izgrađenim zemljanim i
drvenim utvrdama. Nakon provale Mongola,
oko grada su iskopane zemljane grabe
u koje se napuštala voda iz potoka Verevče.
Središte naselja je činio kaštel s vojnom
posadom. U središtu grada se nalazila
župna crkva sv. Kuzme i Damjana, a unutar
gradskih bedema bila su dva redovnička
samostana. Franjevce je u Viroviticu
dovela kraljica Marija između 1250.
i 1270. godine, a dominikance je nešto
kasnije primila kraljica Elizabeta.
Virovitička županija (comitatus de Wereuche)
izričito se spominje 1275. godine u
ispravi kraljice Elizabete. Područje
virovitičke županije u srednjem vijeku
često se mijenjao i zato je teško odrediti
njegove razvojne faze.
Seljačka
buna u Donjoj Bukovici
Manje
je poznato, da je Virovitica imala i
svoje seljačke bune. Prva u nizu, bila
je seljačka buna u Donjoj Bukovici,
1479. godine. Naime, "potaknuti
đavlom", tako je tvrdio crkveni
sud, potkraj ožujka 1479. godine, seljaci
Donje Bukovice, predvođeni Matijom Banović,
oružjem su napali pavlinski samostan
sv. Benedikta. Provalili su i porazbijali
brave na samostanskim vratima, pretukli
redovnike i zaprijetili da će zapaliti
samostan. No, to ipak nisu učinili.
Nije jasno zašto su to uradili. Neki
zapisi ukazuju na to da su se seljaci
sa samostanom više godina sporili oko
nekakve šume, odnosno, fratri su tvrdili
da im seljaci, zajedno sa donjobukovačkim
kaštelanima nanose raznolike štete.
Poslije napada, pavlini su tužili seljake
crkvenom sudu u Čazmi, koji ih je tri
puta pozivao da se jave ali nitko se
nije odazvao. "Svetogrdnici"
su na 25. svibnja 1479. godine, u odsutnosti,
osuđeni na izopćenje, i bili su prokunuti
i proglašeni "sinovima đavla".
Ekskomunikacija se provodila uz opsežan
ceremonijal koji je trebao zaplašiti
i izopćene i vjernike. Niti jedan vjernik
nije smio sa "sinovima đavla govoriti,
stanovati, jesti, piti, sjediti, hodati,
stajati i dolaziti u bilo kakav dodir"
. U prebivalištu izopćenih morali su
se obustaviti svi crkveni obredi, osim
krštenja novorođenčadi. Izmirenje pavlina
i "svetogrdnika" utvrđeno
je 8. siječnja 1480. godine. Pavlini
su se odrekli zahtjeva za naknadu štete,
a seljaci su odustali od svojih potraživanja
prema samostanu.
Turci
30.
srpnja 1552. godine, požeški sandžak-beg
Ulama opkolio je Viroviticu nadmoćnom
vojskom. Grad je trebalo braniti 50
haramija, ali vidjevši veliku nadmoć
turske vojske, grad se predao bez borbe.
Tako je Virovitica 1552. godine prešla
u tursku vlast. Krajem 16. stoljeća,
Turci su počeli naseljavati svoje pristalice
i pratitelje. Većinu tih novih doseljenika
činili su dinarski vlasi, a bilo je
dosta i pravih etničkih Srba. Mnoga
srednjovjekovna sela odjednom su nestala
i nikada se više nisu obnovila. Umjesto
njih pojavljuju se nova, koja se održavaju
sve do danas. Pravoslavni doseljenici
na virovitičkom području bili su crkveno
podređeni svome vladiki, kojemu je bilo
sjedište u manastiru Duzluku, kod Orahovice,
a imao je naslov požeškoga metropolite.
Preostalo katoličko stanovništvo ostalo
je bez vjerskih poglavara jer su ovdje
odnosi između katoličke crkve i turskih
vlasti bili sasvim prekinuti. Više od
120 godina, u Virovitici su živjeli
pretežno Turci i pomuslimanjeni poturice.
Starije gradske objekte su preuredili
za svoje potrebe, a ostale su jednostavno
srušili. Tako je do kraja 16. stoljeća,
Virovitica dobila tipičan izgled turske
kasabe. Kraj turske vladavine u Virovitičkom
kraju, počeo je 13. srpnja 1684. godine,
kada je vojska generala Leslija opkolila
Viroviticu. Turci su u pregovorima uspjeli
dobiti garanciju da će za predaju grada
moći slobodno otići u Bosnu. U Virovitici
je u to doba bilo oko 300 janjičara
i oko 1000 Turaka sa ženama i djecom.
Kada su krenuli prema Bosni, dočekala
ih je krajiška vojska kod Brestovca
i pobila ih. Nakon oslobođenja Virovitice
od Turaka, ubrzo su oslobođena i mjesta
Sopje, Voćin i Slatina. Do 1687. godine,
čitava zapadna Slavonija je bila u rukama
krajiške vojske i od tada ovdje započinje
novo doba.
Novo
doba
Razvoj
Virovitice i njezina kotara odvijao
se i tijekom prve polovine 18. stoljeća
vrlo sporo. Da pospješi gospodarski
napredak ovog dijela Podravine, kralj
Karlo VI počeo je prodavati zemlju stranim
velikašima. Dolaskom na vlast Marije
Terezije, virovitičko vlastelinstvo
dolazi u posjed feudalca Marka Pejačevića,
a preko njegovih potomaka, naslijedio
ga je grof Josip Pejačević. Pejačević
je dao isušiti močvaru Rogovac i zasaditi
velike voćnjake, uzgajao je ribu u uređenim
ribnjacima, osnovao je dobro uređene
vinograde te dao naseliti mnoge, do
tada puste virovitičke lokalitete. Nastojanja
Josipa Pejačevića da unaprijedi virovitičko
vlastelinstvo, nakon njegove smrti,
nastavili su i njegovi sinovi i unuci.
Antun Pejačević, sin Josipov, živio
je u Virovitici u starom adaptiranom
burgu, te ga je potkraj života dao srušiti
i na njegovom mjestu započeo graditi
novi dvorac. 1804. godine, taj je dvorac
dovršio njegov sin, koji se također
zvao Antun. Do tada su svi Pejačevići
stalno živjeli u Virovitici, a nakon
toga su sve češće napuštali Viroviticu,
živeći pretežno u Beču. 1841. godine,
dvorac je prodan kneževskoj obitelji
Schaumburg-Lippe, koji su Pejačevićev
dvorac preuredili, kojom prilikom su
mu dozidali prvi kat, te je čitav dvorac
dobio današnji neoklasistički izgled.
Tada je zasađen i park oko dvorca. Pejačevićev
dvorac i park, nalaze se i danas u samom
središtu Virovitice i spadaju u kategoriju
najljepših kulturno povijesnih znamenitosti
ovoga kraja, na čega su Virovitičani
posebno ponosni. Park je danas omiljeno
okupljalište Virovitičana, željnih odmora
u prirodi. U njemu se nalaze impozantna
stabla, stara između 150 i 180 godina,
a neka možda i više od 200 godina. Park
oko dvorca, zaštićen je kao spomenik
prirode (spomenik vrtne arhitekture
- park) i sadrži 88 biljnih vrsta.
GORE
|